ponedjeljak, 11. siječnja 2010.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
macke
Domaća mačka (Felis silvestris forma catus), kućna mačka ili najčešće mačka je mali mesožder iz porodice mačaka. Prvobitno potječe od afričke divlje mačke, a živi uz ljude već oko 3.500 godina. Mačka spada među najomiljenije kućne ljubimce. Danas, široko rasprostranjena imena za mačku (npr. cat i chat) nastala su od vulgarne latinske riječi cattus. 69 milijuna mačaka živi u američkim domovima [2] gdje su vrlo popularne, dok u cijelom svijetu živi preko 600 milijuna mačaka.[3] Postoji veliki broj raznih varijanti i formi domaćih mačaka, rasnih i običnih, ali postoje i bezrepe ili bezdlake mačke, zbog mutacije. Naziv domaća mačka koristi se za sve mačke koje manje-više "dobrovoljno" žive u direktnom kontaktu s ljudima i smatra se, da su se svojevoljno pripitomile jer su u blizini ljudskih nastambi lako dolazile do plijena (kao što miševi). Razlikuju se od divljih mačaka i velikih mačaka. One su vješti grabljivci i veoma su inteligentne životinje. Neke od njih se mogu naučiti (katkad mogu naučiti i same) pokretati jednostavnije mehanizme, poput kvake na vratima ili ručice na vodokotliću. Mačke komuniciraju glasom (mjaukanjem), predenjem, frktanjem, režanjem i škljocanjem, kao i govorom tijela.[4] Mačke koje žive u grupama koriste kombinaciju glasova i govora tijela za međusobno sporazumijevanje. Oči [uredi] U odnosu na veličinu lubanje, mačke imaju relativno velike oči. Zjenice imaju velike mogućnosti širenja i skupljanja, ovisno o količini svjetla u okolini. Vrste malih mačaka imaju okomite zjenice, a velikih okrugle. U tami se zjenice mogu ekstremno raširiti, pa su u stanju još relativno dobro vidjeti i u vrlo mračnoj sredini. Vidno polje mačaka je 200-220°. Prema zjenicama se može vidjeti raspoloženje mačaka: ako su široko otvorene, ona se osjeća ugrožena i u obrambenom je raspoloženju; vrlo stisnute zjenice znače da je agresivna.Mačke imaju po pet prstiju na prednjim i četiri na zadnjim šapama. Osim geparda, plosnatoglave mačke i mačke ribara, sve ostale mačke imaju pandže koje su u pravilu uvučene i zaštićene u jastučićima na šapama. Samo kad je potrebno, mačke ih korištenjem određenih mišića izvlače iz zaštitnih jastučića, i to zato da ostanu oštri i da ne otupe kod hoda. Nehotično izvlačenje pandži sprečavaju tetive s unutrašnje strane prstiju. Osjećaj opipa na šapama je vrlo dobro izražen; to je razlog zašto mačke često i šapama istražuju nepoznati predmet.Raspoznavanje okusa mora kod mačaka biti brzo i točno, jer one ne mogu žvakati hranu. Prepoznavanje okusa neophodno je radi određivanja pokvarene ili neužitne hrane. Mačji je jezik hrapav jer je pokriven papilama. Papile smještene po uzdužnoj sredini jezika imaju male šiljke okrenute prema tijelu. Ti šiljci služe za češljanje dlake, skidanje mesa s kostiju lovine, ali su posebno važni u njezi novorođenčadi. Lizanjem majka potiče krvotok mladunaca. Papile na prednjem dijelu jezika služe za određivanje okusa, kiselog, slanog i gorkog. Osim toga, jezik služi i kao svojevrsna žlica kod pijenja vode.Mačka je samostalna i snalažljiva životinja, istovremeno je umiljata i nježna, privržena a nezavisna. Čas je nemilosrdni lovac, čas zaigrani mačić. Mačka je sve ove suprotnosti pomirila u sebi i to najviše oduševljava ljubitelje mačaka.
bubamare
Bubamare ili božje ovčice (lat. Coccinellidae) porodica su kukaca, a predstavnici su joj vrste Adalia bipunctata, sedmotočkasta bubamara (Coccinella septempunctata), Anatis ocellata i Exochomus quadripustulatus. Bubamare se hrane biljnim štetnicima (lisne uši), a njezine ličinke, čiji razvoj traje 3 do 5 tjedana, dnevno pojedu 20 do 30 lisnih ušiju. Na istočnoj crnomorskoj obali Turske postoji i predatorska vrsta Serangium parcesetosum, koja se koristila za suzbijanje štetnika. Bubamare žive na lišću zelenih biljaka, a u zimi ih često nalazimo u velikom broju ispod suhe kore drveća. Samo u srednjoj Europi ima ih oko 80 vrsta. Kad je bubamara u opasnosti brani se tzv. refleksnim krvarenjem, tj. ispušta krv (hemolimfu) iz nožnih zglobova. Ta "krv" sadrži vrlo neugodnu tvar (kokcinelin) koja odbija većinu ptica i mrava.sedmotockasta bubamara najčešće ima jednu generaciju godišnje. Prosječno je duga 5-8 mm, ima crvena pokrilca sa sedam crnih točaka. Korisna je vrsta, odasli oblik (imago) i ličinka hrane se biljnim i štitastim ušima, grinjama te jajima i ličinkama drugih kukaca. Odrasli insekti pojedu 40-50 biljnih uši dnevno, odnosno do 3000 tijekom svog života, a ličinka pojede i do 600 biljnih uši. Odrasla božja ovčica pojede 30-40 grinja na dan, 90 odraslih štitastih uši i do 300 ličinki štitastih uši. Prezimi odrasli oblik ispod otpalog lišća na mjestima gdje nema opasnosti od mraza, ispod kore drveta ili u praznim poljskim zgradama. U proljeće ženka nakon parenja odlaže 400 do 600 jaja u hrpicama od po 10 do 30 jaja na naličje lista, ali uvijek u blizini kolonija biljnih uši. Jaja su ovalna, svijetlih boja, mliječno bijela ili žuta, a pred izlazak ličinki jaja mijenjaju boju i postaju zelena. Nakon 10 dana iz jaja izlaze ličinke. Kompletan razvoj od jaja, pa preko četiri stadija ličinke do odraslog oblika traje oko dva mjeseca. Ličinke su produljenog oblika, tamnozelene, a na tijelu imaju bradavičaste nastavke žute i crne boje. Izrazito su proždrljive te se kreću u svim smjerovima tražeći hranu. Brzo rastu, pa se presvlače vi puta tijekom . ženje hrane še života
Medo
Građom tijela, sve vrste medvjeda su međusobno vrlo slične. Tijela su im zbijena, glave okrugle a udovi relativno kratki i vrlo snažni. Oči su male, a uške okruglaste i uspravne. U izduženoj njuški imaju, ovisno o vrsti, 40 ili 42 zuba. Noge završavaju s pet prstiju s kandžama koje ne mogu uvući. Hodaju na tabanima koji su uglavnom dlakavi, osim kod vrsta koje se često penju na drveće, kao kod sunčevog medvjeda čiji su tabani goli. Rep im je samo maleni patrljak. Krzno im je dosta dugačko i jednobojno, smeđe, crno ili bijelo. Iznimka je veliki panda (čije svrstavanje u ovu porodicu još nije općeprihvaćeno, vidi [1]) koji ima vrlo uočljive crno bijele šare. Svijetle šare na prsima ili licu se mogu pojaviti kod više vrsta. Tjelesna težina im se kreće od 25 pa do 800 kg, pri čemu su mužjaci uvijek osjetno teži od ženki. Dužina tijela im je između 100 i 280 cm.Vjerojatno zbog njihove veličine i snage, medvjedi su dobili značajno mjesto u mitologijama i kultovima mnogih naroda. Poznat je kultni status medvjeda kod mnogih naroda još od kamenog doba. Bogove u liku medvjeda su imali mnogi narodi, a iz mnogih mitova se može razaznati štovanje ovih životinja. U heraldici su prisutni brojni stilizirani likovi medvjeda, a postoje i bajke koje pričaju o medvjedima. Istovremeno sa štovanjem, odvija se i lov na medvjede iz najrazličitijih razloga.S jedne strane, mnogi dijelovi tijela medvjeda ljudi koriste. Meso se jede, krzno se prerađuje za izradu odjeće, pokrivača ili pokrovnih dijelova štakora, a zubi i kandže se koriste kao ukrasi. Osim toga, često se pojedinim dijelovima tijela medvjeda pripisuju različita ljekovita svojstva. Tako je u kineskoj medicini posebno značajna žučna tekućina mjesečevog medvjeda.
dupin
Dobri dupin (lat. Tursiops truncatus) je vrsta dupina koja živi i u Jadranu. Dupini se ubrajaju u najpoznatije i najomiljenije morske sisavce, a dobri dupin je vjerojatno najbolje poznata i jedna od najrasprostranjenijih vrsta u skupini dupina. Red kitovi (Cetacea) dijeli se u tri skupine koje se međusobno bitno razlikuju. U prvu, prastaru skupina spadaju vrste poznate samo po fosilnim ostacima. To su prakitovi (Achaeoceti). Kod nas su fosilni ostaci kitova pronađeni kod Susedgrada i Vrapča u blizini Zagreba. Najpoznatiji od njih je Mesocetus Agrami ili zagrebački kitovac. Osim ovog kita opisane su i dvije vrste fosilnih dupina - Platanista croatica iz Susedgrada i Delphinapterus sp. iz Vrapča. U recentne ili danas živuće kitove spadaju dvije međusobno vrlo različite skupine. To su kitovi usani (Mysticeti) u koju spada svega desetak vrsta, a neki od njih su najveće ikad živuće životinje na Zemlji kao npr. plavetni kit (Balaenoptera musculus) dug i do 30 metara. Upravo ovu skupinu uobičajeno nazivamo kitovima. Treća skupina su kitovi zubani (Odontoceti). Kod ove skupine zubi su razvijeni u različitom obliku i broju, od svega nekoliko pa do više stotina, a služe im za hvatanje plijena. U kitove zubane pripada i porodica Delphinidae – dupini. S obzirom na tradicionalna imena koja svoje porijeklo imaju u davnoj prošlosti moguće je da imena nekih zubana unesu zabunu kako se radi o kitovima usanima (npr. kit ubojica kojeg danas sve češće zovemo orka). Dobri dupin ima izduženi hidrodinamični oblik tijela, a boja varira od tamno plave do smeđe-sive na leđima, preko svijetlo sive na bokovima i bijele na trbuhu, koja može poprimiti i ružičastu nijansu tijekom ljeta kad je temperatura mora viša. Odrasli dobri dupini dugački su od 2 do 4 metra, a težina se može kretati između 100 i 500 kg. Odrasle jedinke populacije koja naseljava Jadran dosižu najveću dužinu od oko 3 metra. Dobri dupini, sa svojim čelično-plavim leđima i njuškama kojima kao da se smiješe, vrlo su inteligentne i društvene životin
Mladunce tigra
Poznato je devet podvrsta ove vrste (od kojih je jedna pouzdano, a dvije su vjerojatno istrijebljene) koje su međusobno vrlo slične, ali se značajno razlikuju veličinom i težinom. Najmanja podvrsta živi u Indoneziji. Dug je 140 cm a rep mu je još oko 60 cm. Mužjaci teže 120 kg a ženke oko 90 kg. Sibirski tigar je bitno veći. Dužina tijela može biti čak i 3 metra. Rep je dug 90 cm, a može doseći težinu od 400 kg (ženka 300 kg). Time je sibirski tigar, nakon medvjeda najveći kopneni grabežljivac.Tigrovi su vrlo ugrožena vrsta: broj tigrova je od 5.000 do 7.000. Zapravo, tigrova je više u zoološkim vrtovima, nego u divljini. U idućih bi nekoliko godina tigrovi u prirodi mogli izumrijeti, pa bi se mogli vidjeti samo iza ograde. Da se to ne dogodi, bengalski su tigrovi uvedeni u afričke savane. Tigrovi jedu bivole, jelene, dikobraze, zmije, žabe, miševe, a u nuždi, kad su stari i bolesni, i ljude itd.
